U davnini je glavno zanimanje Karaševaka bilo ovčarstvo, gotovo svaki naš čovjek je bio ovčar.

                Nermićka filijala Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj na čelu s prof. Milanom Todorom organizirala je u srijedu 1. svibnja, na nermićkom hotaru, kod struge Petra Hacegana (Korkeša), Smerljanje, karaševski običaj vjerojatno isto toliko star koliko i naš boravak na ovim prostorima. 

                Upravo u trenucima kad smo sve više skloni zanemariti naše tradicije i običaje, i kad je naš višestoljetni način života podvrgnut opasnosti nestajanja, upravo u ovim vremenima su se kod struge Petra Korkeša i svog oca Mikole, u idiličnom ambijentu nedaleko puta koji vodi iz Karaševa u Ričicu, na mjestu poznatom kao Korlata, skupili vlasnici ovaca koje čuva neumorni Nermiđan kako bi mjerili mlijeko ovaca, odnosno Smerljali. Razumje se, u tom velikom stadu ovaca najviše ih ima Petar Korkeš, negdje oko 450. Vrijedni pastir iz Nermiđa nam je u trenutku jedne male pauze rekao nekoliko riječi o ovome običaju, o tome kako je nekada bilo, kako je sada i što će biti u budućnosti ako uopće nešto bude. Također je istaknuo da bi bilo jako dobro kad bi naša sva djeca znala u budućnosti da je nekada Smerljanje bilo pravi pravcati svetak, i da pamti da je kao maleni dječak svake godine jedva čekao ići na Smerljanje.

                „Naši djedovi i pradjedovi su držali Smer-ljanje od 1. do 6. svibnja, najkasnije do 10. svibnja. Mi smo tako zapamtili, i mi tako postupamo, mi održavamo našu tradiciju. 

                Svaki čovjek kako rani ovce zimi, tako sad i muze. Recimo, ako si pomuzao litru mlijeka, imaš deset kilograma sira, ukoliko pomuzeš više, dobivaš i više sira. Sve se to pošteno izračuna. Mi smo to tako zapamtili od naših starih, i takva je i sada naša tradicija i takva će biti dok god držimo ovce. Kad ne držimo više ovce, propast će i ovaj naš lijepi običaj Smerljanja. Dobro bi bilo kad bi naša sva djeca znala u budućnosti da je nekada Smerljanje bilo pravi pravcati svetak, a ja pamtim da sam kao dječak svake godine jedva čekao da idem na Smerljanje.

                Nažalost, u našem mjestu, u Nermiđu, nema više nikoga koji Smerlja. Nekada su u našem selu bile 3.000 ovce, a sad su ostale negdje oko 500 što imamo mi i ovi drugi koji imaju, jedan ima 30, ostali po pet, šest ovce. Bojim se da je ovaj naš lijepi običaj na pravom putu da se izgubi u budućnosti jer, kako ja vidim, ove nove generacije i nisu toliko zainteresirane da drže i uzgajaju ovce. A uzgajanje ovaca je istodobno jako lijep i jako težak posao. Ovce moraš brinuti, musti, strižati, čuvati, potrebno im je osigurati prostor i kvalitetnu ispašu, a kad prelaze na zimsku hranidbu, moraš im davati kvalitetno sijeno kojega moraš imati na raspolaganju, odnosno moraš prethodno osigurati. Dakle, nije lako. 

                Htio bih na kraju zahvaliti zastupniku Slobodanu Geri, vlč. Milanu Simi, prof. Žički, svim mojim prijateljima i rodbini koji su me pomagali, kao i svim Hrvatima iz svih naših karaševskih sedam sela“.

                Vjekovna pravila, pažljivo čuvana iz generacije u generaciju, poštovala su se i ovaj put. Domaćice iz Nermiđa su već prije mjerenja mlijeka pripremile birana jela od kojih su jele ne samo one i pastiri kod struge, već i svi ljubitelji tradicije pozvani ovom prilikom kod struge Petra Korkeša. Prije samoga jela, u blagdanskom ozračju mjerilo se mlijeko pomuženih ovaca te se tako utvrdio red između pastira, stada i sira. Količina sira koja je pripala svakom vlasniku stada temeljila se na količini mlijeka izmjerenoj od vlastitih ovaca, a s tom prilikom se utvrdilo i koliko su se preko zime vlasnici brinuli za ishranu svojih ovaca. Jer, kako nam je rekao vlasnik struge, tako je zapamćeno od naših starih iz davnine, i tako se i sad postupa. Uostalom, u davnini je glavno zanimanje Karaševaka bilo ovčarstvo, gotovo svaki naš čovjek je bio ovčar.

                Nakon završenog posla, svi prisutni su smirili glad, a i samim ovčarima je vraćena snaga domaćim kruhom, ovčjem sirom, šunkom, slaninom, raznim domaćim kolačima, vrlo finim i ukusnim paprikašom te drugim raznim karaševskim tradicionalnim delicijama. I, naravno, kako doliči jednoj takvoj gozbi, bili su pozvani i muzikanti. I to ne bilo koji nego čuveni Petar Mikul, Marjan Padinjanc, Štefan, Telu Oros i još neki mladi članovi ekipe. Međutim, po karaševskom lijepom običaju, prije samoga jela uvijek se moli Bog i se nameni ručak svecu koji se slavi, a tako je bilo i ovaj put. Nekoliko prigodnih riječi okupljenima su uputili Mikola Hacegan, bratić vlasnika struge, vlč. Milan Sima, klokotički župnik, i Slobodan Gera, predsjednik Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj.

                Na smerljanju kod struge Petra Korkeša je sudjelovalo više od stotinu ljudi, svi pripadnici sedam karaševskih sela. Većina je pozvanika obukla bar jedan element narodne karaševske nošnje, a bilo ih je, naravno, i onih koji su je obukli od glave do pete, kako bi što bliže dočarali duh lijepih starih vremena i karaševskih drevnih običaja.