Ova naša stara tradicija „Smerljanja“ nastavlja svoj put i poprima dimenzije koje su našim starima bile prirodne.
    U davnim vremenima, glavno zanimanje Karaševaca bilo je ovčarstvo, a gotovo svaki muškarac u našoj zajednici bio je ovčar. Ova tradicija nije bila samo zanimanje, nego i način života, duboko ukorijenjen u svakod-nevnu praksu i običaje koji su se prenosili s generacije na generaciju.
    U tom kontekstu, Nermićka mjesna organizacija Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj organizirala je 10. svibnja 2025. godine događaj na Nermićkom hotaru, u blizini struge Petra Hacegana (Korkeša), gdje se održalo Smerljanje, karaševski običaj koji je vjerojatno star koliko i naš boravak na ovim prostorima.
    „Naši djedovi i pradjedovi su držali Smerljanje od 1. do 6. svibnja, najkasnije do 10. svibnja. Mi smo tako zapamtili i tako postupamo, mi održavamo našu tradiciju“, pojasnio nam je Petar Ha-cegan zašto se mjerenje mlijeka ovaca tradicionalno održava upravo u navedenom periodu”. 
    Smerljanje, koje se sastoji od mjerenja mlijeka ovaca, duboko je ukorijenjeno u tradiciji Karaševaca i danas predstavlja simbolički trenutak zajedništva i očuvanja naših običaja. Ovaj događaj nije samo običaj u užem smislu riječi, nego i manifestacija naše kolektivne povijesti i identiteta, koji se prenosi s generacije na gen-eraciju.
    „Smerljanje je ništa drugo nego mjere-nje mljeka ovaca kako bi se ustanovilo koliko kilo-grama sira pripada svakome brkaru, to jest vlasnicima ovaca koje čuvam tijekom godine. Jer dobro vam je poznato, pored mojih ovaca, kojih ima najviše, ja brinem i o ovcama još šestorice brkara, među kojima su i ovce vašega šogora Marjana Bokšana, a i ovce mojega kuma Martina Filke. U us-poredbi s prošlom godinom ova se godina pokazala još i boljom, a do te konstatacije smo došli na-kon što smo izmijerili mlijeko svih ovaca. Otprilike će 10 kg sira po ovci pripasti svakome brkaru. Istina, ova godina je bila pogodna za uzgoj ovaca, pašnjaci su bili jako dobri, a dobri pašnjaci su iz-vor najjeftinije i najkvalitetnije prehrane za ovce. Doduše, imali smo određenih problema s vodom radi izostanka kiše, ali smo se prilično lako snašli i sad je sve u redu“, rekao nam je vrijedni pastir iz Nermiđa kojemu u svom zahtjevnom poslu pomaže neumorni otac Mikola.
    Na Smerljanju su se okupili vlasnici ovaca koje čuva pastir iz Nermiđa, nadaleko poznat po svojoj preda-nosti ovom zanatu. Skupili su se na Korlati, idiličnom mjestu nedaleko puta koji vodi iz Karaševa u Ričicu, a koje je postalo najpoznatije mjesto gdje se okupljaju oni koji još uvijek njeguju tradiciju čuvanja ovaca. Ovdje su, u mirnom okruženju prirode, uz šale i pripovijetke, mjerili mlijeko svojih ovaca i slavili svoje naslijeđe.
    U vremenu kada su naše tradicije sve više u opasnosti od zaborava, a naš način života suočen s iza-zovima modernizacije i globalizacije, ovakvi događaji poprimaju još veću važnost. Oni nisu samo podsjetnik na to tko smo i odakle dolazimo, nego i poziv na očuvanje onoga što nas čini jedinstvenima, poziv na čuvanje svojih vrijednosti i tradicije unatoč izazovima koje donosi suvremeni svijet.
    „Ako biste me pitali da li postoji nešto s čime sam nezadovoljan, onda bih vam odgovorio da je to skoro nepostojeći interes naših ljudi da drže i uzgajaju ovce. Mi, ja i otac, ovo radimo otkad se znamo, i radit ćemo dokle god možemo. Isto je bilo i u našoj karaševskoj davnoj i nedavnoj prošlosti, svi su uzgajali ovce. Nažalost, u našem mjestu, u Nermiđu, nema više nikoga koji Smerlja. Nekada su u našem selu bile 3.000 ovce, a sad su ostale negdje oko 500. Bojim se da je ovaj naš li-jepi običaj na pravom putu da se izgubi u budućnosti jer, kako ja vidim, ove nove generacije i nisu toliko zainteresirane da drže i uzgajaju ovce. Bilo bi jako dobro kad bi sva  naša karaševska djeca znala u budućnosti da je nekada Smerljanje bilo pravi pravcati svetak. Pamtim da sam kao maleni dječak svake godine jedva čekao ići na Smerljanje. I što je sad?  Sve manje i manje ovaca, ne samo kod nas u Nermiđu, nego i u svim našim karaševskim selima, bez iznimki, i to je ono što mi izuzetno teško pada“, zaključio je s tugom u glasu naš dobri gazda Petar, inače veoma zadovoljan načinom na koji su vlasnici ovaca (Brkari) hranili ovce preko zime.
    „I na tom području stojimo bolje nego prošle godine, svi su mi donesli lijepe ovce, što znači da su preko zime dosta brinuli o njima, hranili su ih kvalitetnim sijenom i žitaricama, osigurali im adekvatan zimski prostor i tako dalje. Znate kako se veli, a svi Brkari dobro znaju: kako hraniš ovce preko zime, kasnije i tako muzeš”.
    Nakon što je posao bio uspješno dovršen, svi prisutni su se okrijepili i zasitili. Ovčari su, uz to, obnovili svoje snage tradicionalnim jelima koja su im pripremljena: domaćim kruhom, svježim ovčjim sirom, slasnom šunkom, hrskavom slaninom, ukusnom kobasicom, raznim kolačima koji su pečeni kod kuće, te janjetinom i ukusnim paprikašom od janjeta, koji je bio posebno začinjen i pripremljen prema starim karaševskim receptima. Gosti su imali priliku uživati i u drugim tradicionalnim delicijama karakterističnim za područje Karaševa. 
    A, naravno, kako i dolikuje svakoj istinskoj gozbi, za zabavu su bili pozvani i glazbenici. Nisu to bili bilo kakvi glazbenici, već čuveni Petar Mikul sa svojim ansamblom, čiji je zvuk i ritam dodatno uveličao cijelu atmos-feru i bio poticaj okupljenima da zaplešu danac i druge naše karaševske igre.
    Međutim, prema lijepom karaševskom običaju, prije samog početka obroka, okupljeni su se pomolili Bogu te na taj način zahvalili na darovima koje su primili. Predsjednik Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj Slobodan Gera okupljenima je uputio nekoliko prigodnih riječi, zahvaljujući  im što su svojim prisustvom odali počast ovom posebnom trenutku. Posebno je zahvalio Petru i Mikoli Haceganu, domaćinima događaja, zahvaljujući kojima „ova naša stara tradicija nastavlja svoj put i poprima dimenzije koje su našim starima bile prirodne“ te nermićkoj Mjesnoj organizaciji ZHR-a, organizatorima ovoga našega staroga običaja mjerenja mlijeka ovaca.
    Na tradicionalnom “smerljanju” održanom kod struge Petra Hacegana sudjelovalo je mnoštvo ljudi, ug-lavnom pripadnici sedam karaševskih sela. Većina pozvanih nosila je barem jedan element narodne nošnje, a bilo je i onih koji su obukli cijeli komplet, od glave do pete, kako bi još autentičnije prikazali duh prošlih vremena i čuvali tradicijske običaje svojih predaka.
    Ovaj događaj nije bio samo običaj mjerenja mlijeka ovaca, već prava proslava zajedništva, tradicije i po-nosa na kulturnu baštinu Hrvata iz karaševskih mjesta.